Ove dane razmišljam zašto sam posudjivala novac, često iznimno velik novac. Hrabro je bilo davati ga bez ikakvih garancija.
Da sam vjerovala ljudima kojima posuđujem, mojim prijateljima, otkriva samo površnu stranu mojih velikodušnih gesta, a to nije sve.
Nedavno, na banalnom i smiješnom primjeru posudbe od nekoliko stotina kuna, meni se potpuno ukazala psihloška strana koja se otvarala u meni u tim situacijama.

Marina, prijateljica s kojoj se u zadnjih nekoliko godina družim, a upoznale smo se preko djece, u školi, zamolila me da joj do plaće posudim nekoliko stotina kuna, "za kruh i mlijeko".
Jako sam bliska s njom, zadnjih mjeseci dosta sam razgovarala o baš ovim mojim lošim iskustvima s posuđivanjem novca. Davala mi je puno podrške i odgovarala mi je njezina potpora. Marina nije plitka osoba, ne moralizira, spremna je i može ući u dublja promišljanja, zaroniti ispod površine.
S njom sam sam se osjećala ugodno kao u nekom balonu podrške, energija našeg prijateljstva i emocionalne potpore držala nas je u jednoj zajedničkoj višoj energiji, kada bih je nazvala, osjećala sam tu energiju, uplovila bih u nju, kao u neku poznatu toplu rijeku, kojom bi zajedno nastavile plivati.

Davno kada sam jednom u mladosti pokušavala meditirati, nastojala sam se usredotočiti na sebe, na svoje duhovno unutarnje biće. Bila sam mlada, ali bremenito svjesna pretjerane vlastite mladenačke senzibilnosti, bez odgovarajuće obrane. Bolno je bilo imati takvu prirodu, kao da hodaš po svijetu bez kože, energije i osjećaji svijeta slobodno ulaze u tebe, baškare se po tebi kao po javnom bazenu za plivanje.
Za opstanak snagu sam crpila u krugu stalnih prijatelja, Melite, moje velike odnosno najveće prijateljice. Nikada me nije izdala, beskrajno sam joj na tome zahvalna.
Dakle, tada kada sam meditirala, u svome duhu jasno sam vidjela svoje unutarnje duhovno biće, sebe kao se kao nagomilana struja povećam, uvećavam i prelijevam sa svijetom i nestajem u simbiozi istog stanja, kako mi nedostaje čvrsta granica koja dijeli moj duh od unutarnjih bića drugih, meni bliskih ljudi.

Sada kad se sjetim situacija u kojima sam posuđivala novac, ja sam se ojećala isto kao u meditaciji, kao intenzivna, moćna struja koja se razlijeva po dijelovima duše nekih drugih ljudi, toliko snažno, nagruvana u želji da u tom razlijevanju, zajedničkom simbiotskom činu živi dugo traženi integritet.
Zato sam tako čvrsvo vjerovala. Pa tko ne bi? Zakovitlaj grudu snijega sa Velebita, zakovitlaj se unutra s nekom srodnom dušom, tko može u najdaljem primozgu očekivati izdaju u tom zajedničkom hazardu.
Sada znam da je baš taj hazard iskušenje koje će ti otkriti s kime imaš posla, ima li integritet ta druga strana ili integritet nema.

A sad da se vratim Marini, dan prije odlaska na more stiže mi mail od Marine, piše mi kako će mi vratiti lovicu.
U prvi čas pitala sam se koju lovicu? Kada sam prije par mjeseci zaradila velik novac da pokrpam dio dugova, rekla sam joj da joj opraštam neke sitne dugove i mislila sam da na to misli. Svejedno, upitala sam "Koju lovu?"
Čim sam poslala mail sjetila sam se posuđene love za kruh i mlijeko. Ali od Marine do danas odgovora na to pitanje nisam dobila. Pouzdala se u moju širokogrudnost i zaboravnost.
Meni bi bilo bolje da sam uistinu zaboravila na koju lovicu misli Marina, ovako sam za sitan novac izgubila još jednog prijatelja.

Ali, nadam se, ova zadnja lekcija, naučila me čuvanju integriteta. Pomogla mi je da zavarim metalni obruč oko sebe, teško stečen, svežem ga katancem plaćenim bolnim osvještavanjem kako sam precjenjivala ljude, kako sam u njih proicirala vjeru u njihov integritet koji oni nisu imali, a za kojim sam ja čeznula.
Prošla sam kao u izreci "Ko ne plati na mostu, platit će na ćupriji".
Možda je dar upavo u tome da to osvijestimo.