Malo bolje kad pogledam svoje fotografije iz toga vremena, bolje rečeno početka vremena kada sam prestala računati, najprije vidim lijepu mladu ženu, svjesnu svoga izgleda, uljuljkanu u narcizam.
Bezbrižnu jer je u zabludi, ne zna da to što joj se razmililo po unutrašnjosti duše, u što se uzda, taj ljepljiva mahovina, samo naizgled lijepo izgleda, ljulja, omađuje, al jedan krivi pokret pri koracanju i tijelo leti po oštoj hridi krivnje i kajanja.

Ta žena je izvan vremena, intenzivno živi svoje hipotetske mogućnosti, ima hipotetsku ljubav, zarađuje hipotetski novac, ali konkretno ga troši. Ona nije rasčistila s prošlošću, nosi ju kao neugodan teret, prazninu koju su ostavili stvarni neprežaljeni gubici koje nadomješćuje nepouzdanim intenzivnim prijateljskim, ljubavnim i obiteljskim odnosima. Silno, silno se želi dokazati. Kači se na druge da ne bi bila sama. Sjećam se jeze koja ju je obuzimala petkom, kada bi popuštao intenzitet radnoga tjedna. Dolazi mir vikenda. Opet će sjediti u svome kvartu na klupi i gledati klinca kako se igra, pričati sa susjedima, oduprati se svaki put njihovoj slici o sebi koja se širi iz sugovornikovih zjenica. Kao neki imaginarni svemirski napad, svaki put mirom pokazuje da je iznad toga, da ju to ne zanima, a zapravo nelagoda čuči i kuha. Do kraja života će pamtiti riječi jedne od susjeda: Svi govore, nije te volio, a ja znam da nije tako, usprotivila sam se, rekla sam im...

Zašto je ta žena odbila računati?

Ne znam, ali znam da se u isti čas kad je otkazala tu nasušnu potrebu našlo bezbroj ljudi koju su neku vitalnu životnu funkciju isključili.
Prvi je bio moja velika virtualna ljubav, trgovac oružja, moćan, snažan duhovit na riječima u dopisivanju. Uživo prestrašeni sjebani štreber koji me se nije usudio dotaći.
Neki dan sam mojoj nećakinji poklonila torbu koju sam kupila za susrete s njim, neki ogroman novac je koštala kao i hlače, košulja.
Ali on je bo lud, ništa nije pomoglo da se on pokrene. Njega je ubio razvod, napravio od njega staru mrtvu krpu, neupotrebljivu, jedina funkcija koja je radila je istinski dar za pisanje, trgovinom oružja zarađivanje novaca i briga o djeci. Strašno je šokantno iznenađujuće kako iza uspješnih poslovnih ljudi, koji imaju znanja, vještine, perfektno govore jezike, često nađeš male prestrašene dječake, koje je život sjebao, koji su odličja odraslih muškaraca odbacili da opet ne bi doživjeli bol, i regresijom se vratili u neku od faza dojenaštva.

Te večeri kada sma se prvi put pokazala s tom sjajnom skupocjenom torbom, sedmi mjesec je bio, vrućina, kazao mi je, pa ajde dođi u moj kvart da vidiš gdje sam, ovdje ima super kafića.
I došla sam, u Vrbik, lijepo zeleno naselje. Cijelu veče smo pili, zadivljeno, zacakljenih očiju me je gledao, izgledao je kao da će me svaki čas uhvatiti za ruku, privući i poljubiti. Dolazila sam u napast da ga uzmem za ruku, potaknem, al narcizam, ona mahovina u meni, nije mi dala. Rugala se trgovcu, čula sam kako cinično govori: ajde frajeru, ako imaš muda, dotakni me.

Nije me dotakao a obožavali smo se, snagom privlačnosti sličnih ljudi, kao u izreci - sličan se sličnom raduje. Na kraju večeri pozvao me je da prošetamo do njegove zgrade, gdje je živio sa starcima. Zreo muškarac, vratio se u mali sobičak kod mame i tate, ponosan na dom svojih roditelja, bez svijesti na perverznost tako nezrelog odnosa, tako regresirajućeg pada.

Novi automobil je imao, neki mali, srednje klase, rekao mi je da ga je kupio na sniženju, smijao se malim novcima. Tako je zvao leasing, bez svijesti da je to nekima konkretan kredit.

Meni je njega nebo poslalo za kušnju. Navukla sam se na dopisivanje, on je riječima znao cijelu mene, koja sam se već odlijepila od stvarnosti, uvući u i imaginarni svijet želje, mašte, neku drugu stvarnost kojom sam liječila sve što u pravom životu nisam imala, odlaskom u samo središte želje. Kada bi ga vidjela, a to se događalo svakih šest mjeseci, bilo je to uvijek pomalo razočaravajuće. Kao buđenje iz sna, odjednom vidiš male stvari, sitnice, koje nisu presudne za život al koje bodu oči, iritiraju.
Zima je bila, na Gornjem gradu, u nekom kafiću smo sjedili i pili vino, uvijek najbolje, on je došao s posla, u radnom odijelu, kravati, glave obrijane, ispričavao se što nije opuštenija varijanta, koju god temu bi dotakli, sve je znao. Štreber. Al vraćajući se, niz Radićevu, snijeg je padao, skliski pločnik odjednom mi je zaljuljao tlo pod viskim potpeticama. Sramežljivo me je dotakao za lakat, kada sam ravnotežu povratila, pustio me je da ukočeno nabadam niz strminu uglancanog kamena viskom potpeticama. Bojao se uhvatit me ispod ruke. Svaki naš susret je završavao tako da sam doma nagrađivala se svima zabranjenim slasticama iz hladnjaka, inače, nedopustivim za konzumaciju u ponoć.
Morala sam unijeti jednak iznos slastica koliko sam konzumirala realnosti.

Nekoliko dana nakon trežnjenja, opet bi se nakačila na dopisivanje, ovisna o mrvicama života koju sam udisala kroz respiratorne aparate interneta.

Na godišnjicu smrti oca moga djeteta, nazvao me jedan njegov prijatelj, organiziran je bio performans u gradu. Kao da je isčitao moju vibru, moje duhovno stanje, pitao je hoćeš doći, dovesti dijete. Ja sam se vukla u potpunoj boli, za kim i čim, samo nebo zna. Taj dan respiratorni sustav nije radio. Ono malo života, odnosno interpretacije života, nestalo je, presušilo, ja sam bila na potpunoj rezervi.
Ali i dalje sam odbila gledati istini u oči.