S Ivanom, ili kako sam ga kasnije ironično nazvala Dobrim Čovjekom, u vezu sam uplovila gotovo neprimjetno, bez uobičajenim faza upoznavanja.
Od prvoga časa kliknuli smo na komunikaciju, snažnu empatiju, razumijevanje ili što već. Imala sam osjećaj da što više pričamo i što se više jedno drugom otvaramo da sve dublje tonemo u nas same kao da smo jedno u drugom pronašli sebe, svoja osjetila, svoje oči, svoj senzibilitet i o svemu naglas svjedočili.
Ivan je bio s jednog velikog imanja na obali Drave, u blizini mađarske granice. Poliglot, ni sam nije znao koliko je jezika učio i od koga je dar naslijedio. Kao i većina ljudi koja neki istinski dar ima, uvjeravao me je da je to jednostavno, da svatko može tako, tvrdio je najteže je prvi jezik naučiti, drugi ide tako-tako, a ostali po inerciji, što ih više nižeš, oni su jednostavniji i brže ih usvajaš.

Harmoniku je izvrsno svirao, a učio ga je neki Mađar iz susjednoga sela na poticaj djeda s kojim je odrastao. Taj djed, Đuro, mislim da se zvao, imao je ključnu ulogu na njegovo rano formiranje. Obojica su su napravili ogromne iskorake od uobičajenih života koji su tada bili očekivani. Djed mu je bio austro-ugarski vojnik i u toj prinudnoj ratnoj pečalbi i kasnijem boravku u Njemačkoj uspio je naučiti štošta, izučiti zanat i po povratku u selo postati prvi gazda za kog su radili nadničari, a on je zarađivao kao majstor.

Djedovim genima i zovom vlasite znatiželje, Ivan je otišao i puno dalje, proputovao je svijet, studirao na više fakulteta, živio u dvije države, učio jezike, zavolio strasno glazbu, operu, radio sve i svašta.

Od susreta do susreta pratila sam ga u njegovim putovanjima kroz prošlost, idilično selo, sjećanjima na teški rad koji je u kasnijoj fazi momaštva iskusio s ocem koji se za razliku od djeda vratio poljodjelskim poslovima. Tu je nevjerojatno istesao disiplinu, zahvaljujući teškom, discipliniranom radu, ranim buđenjima u cik zore, odlascima kombajnom po tuđim njivama, ustrajnom radu do popodeva, večeri, i tek onda objedu i odmoru.
Nikada ja to ne bih izdržala, govorila sam mu, jer moja iskustva iz djetinjstva su puno blaža, sjećanja na život na rubu slavonske provincije, palanke, rekli bi, nekoliko desetaka kilometara dalje. Nismo ni mi bili pošteđeni poljodjelskih radova, ali naše njive su bile male, pa i poslovi više simbolični. Sjećam se branja graha koji je bio posađen uz kukuruz. Kako je to dosadan posao!  Micali smo se puževim korakom uz kukuruze, trpali zrele mahune graha u vreću koja je i dalje bila prazna, činilo se, neki lud posao, bereš, a ne vidi se, grah se nakotio, opasao stabljike kukuruza, nešto sumanuto, kao da nije normalan, pobrati ne možeš. Cendrali smo mami kako je to nemoguće pobrati, lud grah se razmnožio...
I onda bi nas pustili kući ili da se malo poigramo na susjednoj njivi, strnini, na kojoj je netom pšenica pokošena. Pravi Slavonci znaju kako po oštrom otkosu, strnini, hodati, lako uvježbaš grif, umjesto okomito, stopalima se približavaš zemlji po vertikali, cimneš osušene bodljikave stabljike pšenice, polegneš ih na tlo, pa na njih staneš. Po malim mekanim jastucima gladiš stopala, meko ti je, ako si vješt, uživaš.
Jedno popodne ispričala sam mu davnu traumu povezanu uz skupljanje ljetine.

U drugom osnovne bila sa zaljubljena u jednog Branka koji je bio godinu stariji od mene. Stanovao je nekoliko ulica dalje. Otac mu je bio zanatlija, istog imena, majka tiha suhonjava. Pet riđih sestara, jedna drugoj do uha, i fizičkim izgledom i sramežljivim ponašanjem svjedočile su da su u sjeni očeve žarke želje da ima sina, nasljednika, istoga imena.
Branko je u školi te godine bio glavna zvijezda, bio je, danas bi rekli, hiperkativan, okupljao je sve oko sebe, magnet za druženje i akcije.

Ljeto je pržilo.
Na moru se za to vrijeme zenita vreline kaže da je zvizdan. Ne znam ima li neko ime koje bi isto stanje opisalo u ravnici, al vrućina u ljeti tamo zna biti nesmiljena, zemlja se pretvori u prah, vrućina sprži sve što se zeleni, i mi djeca kada bismo se igrali na sred tada neasfaltirane ulice, u oblaku prašine bismo bili, bosi, a prašina bi se digla u gustom oblaku do navrh crnoga duda s kojega smo Blagica i ja u lipnju znali popravkašima dobacivati "Ne bi ja na popravni, ne bi ja na popravni"...
Kad se usije ravnica, najgore je što se nigdje ne možeš sakriti, nigdje nema brda, ni šume, ni kamena, možda busen tvrde zemlje, bundeva, najviše na što možeš naletjeti, nigdje zaštite od te paklene muke, samo plavo bistro nebo iznad ljudi i nastamba. Ako se zagledaš, jeza te prođe, zemlja se na horizontu sastavila s nebom, sljubila, misliš, sada će nas poklopiti, pasti po svima nama.
Takvog jednog užarenog dana, kao metak, pronijela se vijest - Branko je poginuo!

Na visoko natovarenom prikolici punoj otkosa nakon žetve pšenice, na nizbrdici prema susjednom selu, Branko je stajao visoko na sijenu, sam, bez oslona, zaštite, i nešto se desilo, izgubio je ravnotežu, možda taj zvizdan ga pomutio, onesvijestio, on je pao na zemlju i više ništa nije moglo pomoći.

Vijest o Brankovoj smrti odjeknula je zlokobno. U toj Božjoj ravnici, na toj užasnoj vrelini, na kraju svijeta, bespomoćni krik kao da je odjeknuo - Bože, Bože, što si to učinio!

Ljudi su se natiskali u dvorište kuće Brankovih roditelja. Gužva je bila od naroda, svećenika, djece. Ja sam se prugurala u sobu u kojoj je bio izložen odar. Branko je ležao bez i jedne ogrebotine, znaka zlog udesa, odjeven u bijelo, bljedunjav jednako kao da je živ, okužen visokim svijećama, uplakanom rodbinom, komšijama, prestravljenim ljudima. Iz druge sobe lijesu je prilazio njegov otac, lomio je rukama, mahao, nadvio se nad odar, a onda iz sveg glasa zavikao: Branko je živ! Branko je živ!
Drugi dan smo se pred njegovom kućom na cesti posložili u povorku, ogromnu, kilometarsku, došla je cijela škola, čak je i moja učiteljica iz Beograda prekinula ljetni odmor, nekoliko pravoslavnih svećenika iz Osijeka, rodbina, susjedi. Na čelu kolone limena glazba svirala je posmrtnu koračnicu. Mi djeca u paru po dvoje nosili smo vijence.
Nitko užas od vreline koja se i tog dana nastavila više nije osjećao.

Nakon pokopa nikada više nisam zaplakala. Predala sam se ritualu koji sam danima izvodila i koji me čak i veselio. Kakav god dan bio, što god radila, gdje god bila, veselila sam se večeri, nastavku rituala koji me ispunjavao mirom, davao smisao užasnim kolovoškim danima. Prije spavanja, duboko bih se zavukla u postelju, pokrila uštirkanim slavonskim plahtama i maštala kako je Branko živ, kako se igramo, idemo u školu, naveče odlazimo do kuća na kraju grada, kradom trgamo cvijeće iz prednjih dvorišta, a onda usitnjavamo u komadiće i bacamo u suhe, prazne kanale jer nitko kući ne bi usudio ukradeno donijeti, i nazad utrkujemo se do kuće. Jednom Branko dolazi i u moju kuću. U kuhinji, za stolom, režemo svježi bijeli kruh iz Denkove pekare, mažemo paštetom iz limene konzerve......
Mjesecima sam odgađala prihvatiti istinu da Branka nema.
Ne znam koliko je njegovu ocu trebalo vremena da prihvati istinu. Umro je puno godina kasnije od neke teške bolesti. Kćeri su se poudale, neke pobjegle od kuće maloljetne.
Što god da se kasnije u toj obitelji desilo, što god da sam čula, bila je to uvijek vijest koju ne bih mogla normalno prihvatiti, ona bi se uvijek od mene odbila, zaustavila i stajala na distanci. Potom bi se prikačila na davnu traumu kao na vjetrenjaču, središnju centripetalnu silu, i oko nje bi se vrtila kao njezin satelit.
Tako su moju percepciju raspoređivale i sve kasnije smrti koje sam doživjela. Sa četrdest i pet godina moja duša je postala centripetalna vjetenjača. Tek u zakutcima duše kucalo je sramežljivo bilo zbilje.

Još uvijek nisam prežalila što sam prokockala brdo novaca. Moja duša žaluje. Najlakše sam otpustila činjenicu da je najviše koristi od moje financijske havarije imao onaj kome novac najmanje treba, tko najviše novca ima. Para pari ide. Kad financiramo lihvara, svaka otplaćena rata slavi se kao mala svetkovina, misliš uspio si, platio, otpustio omču oko vrata, lakše ćeš disati punih trideset dana i veseo si, i nije te briga što u konačnici svetkovina zapravo nije tvoja.
Najlakše plaćamo lihvare.

Međutim, novac koji sam sprčkala na svoje gušte i slabosti ne opraštam si tako lako, seciram kako i zašto sam izgubila kontrolu nad karticama, kompulzivno kupovala ne znam šta kao da sam s nepoznatim pijanicama propila u gostionici, kao da taj čin nije dio mene, mojih želja, uostalom nagon da si kupovinom ugodim, da malo podragam napaćenu dušu. Nakon šopingholičarske utjehe, umjesto radosti rasprostre se cijela paleta kajanja koju režeš u franze koje zloguko trepere i peckaju kao da je par tisuća kuna moglo spriječiti cijeli ogromni kolaps, poremećaj, bankrot. I svaki put kada sam navukla na sebe tu odjeću kupljenu u nekom pomračenju i bijegu od zbilje, umjesto da sam s uživanjem nosila, vukla sam kao teret uz nepotrebnu ispriku.

Kako sebi, tako ni svome ljubavniku nisam oprostila bankrot, Dobrom Čovjeku, koji je umjesto moga iscjeljitelja bio glasonoša i uzrok moje financijske propasti.

Prije fijaska, godinama smo se znali, ljubovali.

Upoznala sam ga u jednim slavonskim svatovima, bio je došao sam, bez žene, u svatove kolege s posla. Ja sam pak tamo bila sam kao dio obitelji, mladenkina teta. Oboje smo stigli iz Zagreba pa smo po toj zagrebačkoj liniji počeli razgovarati, družiti se, plesati.

Dobri Čovjek na prvu nikada me ne bi osvojio. U mladosti, kada smo imali kruće poglede na svoja očekivanja i želje prema suprotnom spolu, on nikada se ne bi našao na toj listi mojih želja.
Zrelost naše poglede na život mekša. U zrelosti smo, za razliku od mladosti, najviše upravo ono što smo od sebe napravili.
Tako je Dobri Čovjek bio malo manje samo dobar đak, tihi i pouzdani momak sa sela.

Plesali smo po cijelom podiju, vrtio me, pili smo i smijali se.
Vrućina je gušila narod pod šatorom, ogromnim plastičnim čudovištem, koje su domaćini, po običaju, s unutarnje strane zastrlil brojnim narodnim vezovima. Tamburaši su dizali temperaturu dodatno, vino je teklo u potocima. Da se osvježimo izašli smo iz šatora, odšetali u bašču.

Razgledali smo imanje mladoženje. Jutro zemlje je opasavalo čvrstu slavonsku kuću, gospodarske zgrade, ogromnu bašču u kojoj je bilo obilje povrća, voća, cvijeća, vrt božanski.

Požurila sam u kuću na toalet, u uskom ganjku jedva se mimoišla sam starom gazdaricom u širokim misnim haljinama.
- Ajde, ajde, sekice, samo prođi - tepa mi vesela svekrva.

U ganjku vjetar piri, svježe je, nas dvoje na praznu klupu sjedamo.
I tad se desio neki psihološki obrat. Dobri Čovjek mi je punih dvadesetak minuta prepričavao svoj nedavni događaj s mora, kako je trčao maraton na Hvaru, dehidrirao, zastajkivao na svim postajama, opet se vraćao u kolonu, odbijao liječničku pomoć koja je išla za sudionicima maratona, na koncu, morao je odustati. S bocom vode koju mu je netko tutnuo u ruke ležao je pored ceste i čekao da dođe sebi.
Vječnost je trajalo njegovo prepričavanje, gledala sam ga i pitala se je li normalan. Šta me time davi, kad će stati?
A onda sam promatrala sebe, svoje reakcije, kao da sam se odijelila od sebe, udvostručila. Kad je završio, ja sam nastavila, ne znam više o čemu, ali zabavan je bio osjećaj uz savršenog sugovornika koji prati svaku tvoju riječ, promatrati samoga sebe, provaliju, put, prazan kanal koji se otvara, u koji upadaju tvoje riječi, i iz kojih ti se vraćaju kao jeka.
Poželjela sam to opet doživjeti. Jeku.

Kasnije, kada sam u Zagrebu na jedvite jade pristala da se nađemo, išla sam djelimice motivirana time da testiram hoće li se opet ponoviti ta čarolija u našem razgovoru. Čekao me na uglu moje lice, ulickan, u istim iz svatova uglancanim cipelama, koje su izgledale kao da ih nosi samo nekoliko puta godišnje, kao dio misne opreme, koja se nakon svakog nošenja pažljivo sprema za sljedeći put.
Sakrivao je mali zavežljaj iza leđa sve dok nismo sjeli u neki kafić na Jarunu, a onda izvadio paketić. U lijepoj ukrasnoj kutiji ležao je CD sa snimkom Parsifala snimljenog u Bayreuthu.
Tom gestom me je dobio.

Mjesec-dva iza toga ispunio mi je veliku želju.
U Bayreuthu smo gledali Tristana i Izoldu. Poveo me da mi pokaže najboljeg sebe, dečka sa sela, poliglota, koji je proputovao pola svijeta, koji svojim mirom i pouzanošću, u istim misnim cpelama, jednako sigurno kroči u čuvenoj operi kao i u slavonskom svadbenom šatoru.

Dobio me, makar sam znala da je oženjen.

Ove dane razmišljam zašto sam posudjivala novac, često iznimno velik novac. Hrabro je bilo davati ga bez ikakvih garancija.
Da sam vjerovala ljudima kojima posuđujem, mojim prijateljima, otkriva samo površnu stranu mojih velikodušnih gesta, a to nije sve.
Nedavno, na banalnom i smiješnom primjeru posudbe od nekoliko stotina kuna, meni se potpuno ukazala psihloška strana koja se otvarala u meni u tim situacijama.

Marina, prijateljica s kojoj se u zadnjih nekoliko godina družim, a upoznale smo se preko djece, u školi, zamolila me da joj do plaće posudim nekoliko stotina kuna, "za kruh i mlijeko".
Jako sam bliska s njom, zadnjih mjeseci dosta sam razgovarala o baš ovim mojim lošim iskustvima s posuđivanjem novca. Davala mi je puno podrške i odgovarala mi je njezina potpora. Marina nije plitka osoba, ne moralizira, spremna je i može ući u dublja promišljanja, zaroniti ispod površine.
S njom sam sam se osjećala ugodno kao u nekom balonu podrške, energija našeg prijateljstva i emocionalne potpore držala nas je u jednoj zajedničkoj višoj energiji, kada bih je nazvala, osjećala sam tu energiju, uplovila bih u nju, kao u neku poznatu toplu rijeku, kojom bi zajedno nastavile plivati.

Davno kada sam jednom u mladosti pokušavala meditirati, nastojala sam se usredotočiti na sebe, na svoje duhovno unutarnje biće. Bila sam mlada, ali bremenito svjesna pretjerane vlastite mladenačke senzibilnosti, bez odgovarajuće obrane. Bolno je bilo imati takvu prirodu, kao da hodaš po svijetu bez kože, energije i osjećaji svijeta slobodno ulaze u tebe, baškare se po tebi kao po javnom bazenu za plivanje.
Za opstanak snagu sam crpila u krugu stalnih prijatelja, Melite, moje velike odnosno najveće prijateljice. Nikada me nije izdala, beskrajno sam joj na tome zahvalna.
Dakle, tada kada sam meditirala, u svome duhu jasno sam vidjela svoje unutarnje duhovno biće, sebe kao se kao nagomilana struja povećam, uvećavam i prelijevam sa svijetom i nestajem u simbiozi istog stanja, kako mi nedostaje čvrsta granica koja dijeli moj duh od unutarnjih bića drugih, meni bliskih ljudi.

Sada kad se sjetim situacija u kojima sam posuđivala novac, ja sam se ojećala isto kao u meditaciji, kao intenzivna, moćna struja koja se razlijeva po dijelovima duše nekih drugih ljudi, toliko snažno, nagruvana u želji da u tom razlijevanju, zajedničkom simbiotskom činu živi dugo traženi integritet.
Zato sam tako čvrsvo vjerovala. Pa tko ne bi? Zakovitlaj grudu snijega sa Velebita, zakovitlaj se unutra s nekom srodnom dušom, tko može u najdaljem primozgu očekivati izdaju u tom zajedničkom hazardu.
Sada znam da je baš taj hazard iskušenje koje će ti otkriti s kime imaš posla, ima li integritet ta druga strana ili integritet nema.

A sad da se vratim Marini, dan prije odlaska na more stiže mi mail od Marine, piše mi kako će mi vratiti lovicu.
U prvi čas pitala sam se koju lovicu? Kada sam prije par mjeseci zaradila velik novac da pokrpam dio dugova, rekla sam joj da joj opraštam neke sitne dugove i mislila sam da na to misli. Svejedno, upitala sam "Koju lovu?"
Čim sam poslala mail sjetila sam se posuđene love za kruh i mlijeko. Ali od Marine do danas odgovora na to pitanje nisam dobila. Pouzdala se u moju širokogrudnost i zaboravnost.
Meni bi bilo bolje da sam uistinu zaboravila na koju lovicu misli Marina, ovako sam za sitan novac izgubila još jednog prijatelja.

Ali, nadam se, ova zadnja lekcija, naučila me čuvanju integriteta. Pomogla mi je da zavarim metalni obruč oko sebe, teško stečen, svežem ga katancem plaćenim bolnim osvještavanjem kako sam precjenjivala ljude, kako sam u njih proicirala vjeru u njihov integritet koji oni nisu imali, a za kojim sam ja čeznula.
Prošla sam kao u izreci "Ko ne plati na mostu, platit će na ćupriji".
Možda je dar upavo u tome da to osvijestimo.

U ovom novovjekom razdoblju života, koje se uglavnom vrtilo oko novca, često sam se znala sjetiti prve godine studija, predavanja psihologije i profesora Andrilovića koji nam je na jedan sat predavanja donio neki važan test ličnosti, o inferiornosti i superiornosti, koliko se sjećam.

Test me nije toliko dojmio koliko posebna atmosfera koju je Andrilović napravio. Prije nego je podijelio testove tražio je dobrovoljce koji će stajati na vratima i paziti da netko s testom ne izađe iz predavaonice. Dok smo rješavali, sam Andrilović je šetao, motrio, penjao se stepenicama u sedmici, dvorani na Filozofskom fakultetu koja je napravljena slično amfiteatru, od podija svaki sljedeći red uzdizao se u visini jedne stepenice. Suhonjavi profesor skakutao je, pozorno je promatrao dvoranu i nas kako ispunjavamo kao da će rješenja testa otkriti ne znam se koju tajnu o nama.

Na kraju podužeg odgovaranja na pitanja sistemom zaokruživanja ponuđenih odgovora i zaokruživanjem da ili ne, svi smo izračunali svoje rezultate. Taj zbirni broj koji smo dobili bio je ključ odgovora o nama, o našoj inferiornosti ili pak superiornosti. Svima kojima je rezulat zbroja bio veći od nekog broja, bez obzira je li u plusu ili minusu, predložio je da potraže pomoć psihologa.

Naivni smo bili, brucoši. Svi smo glasno razmjenjivali svoje rezultate, kolega kojeg sam od početka zamijetila kao najglasnijeg i po mome mišljenju dosta samouvjerenog, dobio je izračun za psihologa.

E pa, toga testa sam se vrlo često sjetila baš u ovom mom razdoblju života u kojem sam znala biti zadužena, u minusima ili pak kada sam na računu, kada bih prodala koju nekretninu, imala ogroman novac.

Kad imate novaca, oko vas se stvara red onih koji novac trebaju, onih kojima dugujete a ne znate da dugujete, onih koji posuđuju za kruh i mlijeko do plaće koja u slučaju posudbe nikad neće leći, oni koji bi vaš novac investirali i vi biste zajedno od toga genijalnoga izuma dijelili ogromnu dobit.

Posuđivala sam širokogrudno i naivno. Nisam znala da je novac isto što i Andrilovićev test. Novcem možeš upravo kao i testom ekspresno steći ekskluzivne uvide u nečiju dušu, koje bi u običnom životu možda uspio otkriti tek da s tim čovjekom potrošiš nekoliko vraća soli.

Posuđivanje novaca je moje namučnije iskustvo, makar su mi svi na koncu novac vratili, zaprljali su ga kao i tu moju gestu jer su uz novac isporučili i ono što nisam tražila od njih, pokazali su podvojenu sjenu svoje ličnosti, onu drugu sebičnu animu koju nisu mogli kontrolirati, novac je kao dijamantni nož u tili čas podvoji osobu, neke utrostruči, učetverostruči, snažno, elementarno, tako da se i ova zdrava osoba koju ste voljeli i kojoj ste vjerovali, zasrami onih svojih anima koje sebično žele zadržati sve samo za sebe, i ono što im ne pripada, i odvući do svoga ambisa. I spremni su lažno vas optužiti, lagati, manipulirati, zaboraviti da duguju. Sve za novac.

Odvratno sam se osjećala.

Slično kao Andrilović kada je onako suhonjav skakutao po stepenicama amfiteatra, vrebao da netko ne izleti s testom izvan dvorane, znao je da taj test može sve demone u nama otkriti, i jednom, možda netko pragmatičan i nenaivan može time manipulirati.

Samo za razliku od profesora ja sam bila čista amaterka, na rezultate testova potpuno nespremna.

Prije otprilike nekoliko mjeseci, jedno jutro sam se probudila i shvatila da sam dužna kao Grčka. Nisam više imala čime plaćati redovne obveze, počela sam obilaziti banke, a one sve redom su mi odbile odobriti novi kratkoročni kredit. Baš sve. Izguglala sam zelenaše, teška srca, poslala mail s OIB-om, i oni me odbiše.

Jedan je posrednik preostao, preko neke bankarice sam došla do njega, čovjek mi je obećao 20 tisuća kuna kod nekog zelenaša. Ali i zelenaš traži ovjerene papire. Na stolu su mi bili nekoliko dana. Sram me je bilo dati direktorici da to potpiše. Potpuno slomljena. U bankrotu. Jedva sam smogla snage da joj dam papire. Nasreću, nadjenuli su si ime koje pozitivan prizvuk ima, pa ona i nije skužila tko su. Ali to je bilo moje dno!

A nije tako trebalo biti. Iznadprosječna primanja imam, mnogi mogu o njima samo sanjati. Prelijepe nekretnine sam imala.

Doista, doista, mogu samo reći da je bogatstvo najveće na svijetu zdrav razum. I kalulator, kao pomagalo. Da svakoga mjeseca kada dobiješ plaću, seljački jednostavno, Srbi bi rekli, prosto ko pasulj, izračunaš prihode i rashode.

Znate koliko dugo ja to nisam radila? Deset godina, deset godina sam imala nekoliko kartica, deset godina sam kupovala po unutarnjem osjećaju koji je varljiv koliko i vrijeme. Danas si čvrst, stabilan, normalan, a sutra u nekom od dućana gubiš glavu, peglaš kartice u uvjerenju da kupovinom otkupljuješ samoga sebe, kojeg znaš da si izgubio.

Deset godina trošila sam intuitivno, razasipala, kupovala jer se od mene očekivalo. Deset godina bježala sam od istine, od sebe, pouzdavala se u doista i nadarenost da do love dođem.

Razasula sam, ne usudim se reći, malo bogatsvo.

Mislila sam ići psihoterapeutu, ali za to sada nemam love, potrošila sam 400 kuna prošli tjedan na jednog vidovnjaka, bacila novac, čovjek je bio zavaran mojim izgledom: kulturna uljuđena gospođa, elokventna, mirna, nadasve pozitivna.

Čim sam ušla lupetao mi je nešto o mužu kojeg sam konačno ostavila, nakon pustih godina, o tome kako konačno dišem svojim plućima. Isti čas sam izgubila volju da mu govorim iskreno, pustila sam da mi ukrade tih 400 kuna.

Danas sam odlučila pisat ću blog, pokušat ću se samoiscjeljivati pisanjem.

Ponekad volim gledati reality show Modna kraljica. Zabavlja me. A na čudan način i nadahnjuje. Najmanje me zanimaju jeftine krpice i kako će ih sudionice showa pronaći, kako će se odjenuti, koliko će se uklopiti s temom i slično.

Mislim da to ni njih same ne zanima. Izgleda da je većini interes potrošiti taj odobreni iznos novaca, dokopati besplatnih krpica, malo se zabaviti, biti "na televiziji". Zapravo, dalo bi se puno razglabati o tome što ljude motivira da se prijave u takve emisije.
A isto tako i o nama koje privlači gledati te emisije.

Ja ću iznijeti svoj slučaj.

Počela sam taj reality gledati slučajno vrteći kanale, i naletjela sam na emisiju baš u času kada su snimali stan jedne od sudionica. Zaprepastila sam se što sve ljudi zovu domom. Zaprepastila sam se na tom zornom primjeru kako su naši domovi najautentičnija slika naše duše, kako ne moramo ići vidovnjacima, na psihoseanse, ispovijedi da bismo otkrili tko smo u svojoj suštini. Ili tko je onaj drugi.

Tom stanu koji sam zatekla na ekranu upravo je kamera znatiželjno brojala krvna zrnca, baš je razotkirivala bolnu infantilnost vlasnice, naivnost, ekscentričnost mlade žene koja je svoj dnevni boravak obojila žarkom purpurnom bojom i na nju, da bi agresija bila potpuna oslikala Bubimira. Jeftin namještaj bio je prepun još jeftinijih ukrasa, kao da se kompulsivnom konzumerističkom manijom skupljanja htjela zacijeliti neka neimenovana rana, smještena u pleksusu duše mlade žene.

Druga je u dnevnom boravku imala ogromnu plastičnu igračku, neku životinju koja je mogla poslužiti kao tobogan nejačadi, druge na jeftinim tanjurima natiskale komade bijelih lizika sa surogatom skupih suhomesnatih delicija. Zajedničko svim sudionicama su ormari natiskani s robom, odjećom koja je preuzela ulogu fetiša, bez tih fetiša te žene bi bile bez uporišta, bez temeljne svrhe bivstvovanja, bez obzira gdje te fetiše nabavljali. Konzumeristički raj je svima otvorio svoje dveri, netko svoj izgubljeni integritet krpa na buvljacima, netko u jeftinim bjelosvjetskim markama, netko u brendiranim dućanima.

Ali svima je odjeća postala suvremena globalna mantra, strastvena meditacija kojom se najlakše nalazi privremeni mir, kao u starim kulturama falusoidni simboli na zidovima bili nijemi pokretač i usmjeritelj duha. Konzumerističke dveri dale su svoje alate da svaka duša presliku svoju u svome domu napravi. Možda je to demokracija. A možda i podvala. Veliki ekonomski umovi tako su nas lako kupili, utopili su nas u nama samima.

Jučer sam od hrpe digitalnih fotografija odabrala pedesetak slika otoka i moje nekadašnje kuće, na kojoj je krenulo moje konzumersitičko ludilo, kuće koja je bila preslik moje duše, kuće, koju sam zbog konzumerističke pohlepe na kraju izgubila, prodala da vratim dugove, privremeno.

Kad se suočavam s nečim meni neugodnim uvijek me zaboli u predjelu abdomena, u zdjelici, misli mi se blokiraju, mrvicu zalede pa se izmijenjuju sporo kao usporena power point prezentacija.

Ali, da vidite, to mjesto je kraj svijeta, zaronilo u netipično mediteransko raslinje, zeleno do bola, a iz vazdazelenih brda i nizina niču kamene kućice prekrivene starim biber crijepom. U daljini puca pogled na pučinu, more, svjetionik žmirka.

Vrata na mojoj kući su otvorena pa odmah vidiš sve do dvorišta na drugoj strani, na dvorišnim vratima leluja firanga koju sam kupila na Hreliću, neka brižna žena mi je prodala za male novce šestinsku ogromnu rubaču, uznemirujuće lijepu, na starom lanenom platnu žarko crveni vez, razlio se, kao krv, a na dnu rukom izrađena čipka. Leluja na vjetru, kojega je zbog rijetkog položaja kuće na mojoj verandi uvijek bilo.
A unutrašnjost moje kuće? Sve sam stvari dovukla iz Zagreba. Sve birano. Ništa nije preskupo, sve se utemeljilo na vjeri u ukus, na čvrstoj ruci da se i među jeftinim stavrima nađe zadivljujuća mjera sklada.

Potkrovlje u istom stilu. Poluprazno, uredno, na sred dominira ogroman starinski krevet. Legao bi i maštao o životu. Ma možda i ne bi maštao, naprosto bi postojao, brojao dane u toj novoj stvarnosti, promatrao samoga sebe, sve psihičke i mentalne promjene u prostoru koji je u otklonu od stvarnosti, u prostoru koje je samo po sebi prava utopija.

Ako se zakačiš na to da ćeš ući u trag utopiji, da ćeš ju konzumirati kao gušt iz Zare, da ćeš isprati mozak od samoga sebe, utopija te je dobila. Izgubio si jer si upravo izgubio tlo pod nogama, realnost, jedinu božicu života kojoj bi se moramo klanjati.

Tu je krenuo moj gubitak realnosti.

Na zadnoj slici koju sam odabrala stojim u toplesu, do koljena u vodi, polijevam su punim dlanovima besprijekorne čiste morske vode po licu, lice sam rukama zaklonila, kristalne kapljice padaju po grudima, cijede se niz besprijekornu put, lijepo tijelo žene u takozvanim najboljim godinama.
Nije mi draga ta slika, makar je lijepa. Tko je ta žena unutar sebe same, u svojoj intimi? Koje obmane su joj okupirale razum? Ili je to danas moja projekcija, možda joj sada pripisujem nešto što nije imala, kažnjavam ju zbog svega što joj se dogodilo, jer je izgubila.

Malo bolje kad pogledam svoje fotografije iz toga vremena, bolje rečeno početka vremena kada sam prestala računati, najprije vidim lijepu mladu ženu, svjesnu svoga izgleda, uljuljkanu u narcizam.
Bezbrižnu jer je u zabludi, ne zna da to što joj se razmililo po unutrašnjosti duše, u što se uzda, taj ljepljiva mahovina, samo naizgled lijepo izgleda, ljulja, omađuje, al jedan krivi pokret pri koracanju i tijelo leti po oštoj hridi krivnje i kajanja.

Ta žena je izvan vremena, intenzivno živi svoje hipotetske mogućnosti, ima hipotetsku ljubav, zarađuje hipotetski novac, ali konkretno ga troši. Ona nije rasčistila s prošlošću, nosi ju kao neugodan teret, prazninu koju su ostavili stvarni neprežaljeni gubici koje nadomješćuje nepouzdanim intenzivnim prijateljskim, ljubavnim i obiteljskim odnosima. Silno, silno se želi dokazati. Kači se na druge da ne bi bila sama. Sjećam se jeze koja ju je obuzimala petkom, kada bi popuštao intenzitet radnoga tjedna. Dolazi mir vikenda. Opet će sjediti u svome kvartu na klupi i gledati klinca kako se igra, pričati sa susjedima, oduprati se svaki put njihovoj slici o sebi koja se širi iz sugovornikovih zjenica. Kao neki imaginarni svemirski napad, svaki put mirom pokazuje da je iznad toga, da ju to ne zanima, a zapravo nelagoda čuči i kuha. Do kraja života će pamtiti riječi jedne od susjeda: Svi govore, nije te volio, a ja znam da nije tako, usprotivila sam se, rekla sam im...

Zašto je ta žena odbila računati?

Ne znam, ali znam da se u isti čas kad je otkazala tu nasušnu potrebu našlo bezbroj ljudi koju su neku vitalnu životnu funkciju isključili.
Prvi je bio moja velika virtualna ljubav, trgovac oružja, moćan, snažan duhovit na riječima u dopisivanju. Uživo prestrašeni sjebani štreber koji me se nije usudio dotaći.
Neki dan sam mojoj nećakinji poklonila torbu koju sam kupila za susrete s njim, neki ogroman novac je koštala kao i hlače, košulja.
Ali on je bo lud, ništa nije pomoglo da se on pokrene. Njega je ubio razvod, napravio od njega staru mrtvu krpu, neupotrebljivu, jedina funkcija koja je radila je istinski dar za pisanje, trgovinom oružja zarađivanje novaca i briga o djeci. Strašno je šokantno iznenađujuće kako iza uspješnih poslovnih ljudi, koji imaju znanja, vještine, perfektno govore jezike, često nađeš male prestrašene dječake, koje je život sjebao, koji su odličja odraslih muškaraca odbacili da opet ne bi doživjeli bol, i regresijom se vratili u neku od faza dojenaštva.

Te večeri kada sma se prvi put pokazala s tom sjajnom skupocjenom torbom, sedmi mjesec je bio, vrućina, kazao mi je, pa ajde dođi u moj kvart da vidiš gdje sam, ovdje ima super kafića.
I došla sam, u Vrbik, lijepo zeleno naselje. Cijelu veče smo pili, zadivljeno, zacakljenih očiju me je gledao, izgledao je kao da će me svaki čas uhvatiti za ruku, privući i poljubiti. Dolazila sam u napast da ga uzmem za ruku, potaknem, al narcizam, ona mahovina u meni, nije mi dala. Rugala se trgovcu, čula sam kako cinično govori: ajde frajeru, ako imaš muda, dotakni me.

Nije me dotakao a obožavali smo se, snagom privlačnosti sličnih ljudi, kao u izreci - sličan se sličnom raduje. Na kraju večeri pozvao me je da prošetamo do njegove zgrade, gdje je živio sa starcima. Zreo muškarac, vratio se u mali sobičak kod mame i tate, ponosan na dom svojih roditelja, bez svijesti na perverznost tako nezrelog odnosa, tako regresirajućeg pada.

Novi automobil je imao, neki mali, srednje klase, rekao mi je da ga je kupio na sniženju, smijao se malim novcima. Tako je zvao leasing, bez svijesti da je to nekima konkretan kredit.

Meni je njega nebo poslalo za kušnju. Navukla sam se na dopisivanje, on je riječima znao cijelu mene, koja sam se već odlijepila od stvarnosti, uvući u i imaginarni svijet želje, mašte, neku drugu stvarnost kojom sam liječila sve što u pravom životu nisam imala, odlaskom u samo središte želje. Kada bi ga vidjela, a to se događalo svakih šest mjeseci, bilo je to uvijek pomalo razočaravajuće. Kao buđenje iz sna, odjednom vidiš male stvari, sitnice, koje nisu presudne za život al koje bodu oči, iritiraju.
Zima je bila, na Gornjem gradu, u nekom kafiću smo sjedili i pili vino, uvijek najbolje, on je došao s posla, u radnom odijelu, kravati, glave obrijane, ispričavao se što nije opuštenija varijanta, koju god temu bi dotakli, sve je znao. Štreber. Al vraćajući se, niz Radićevu, snijeg je padao, skliski pločnik odjednom mi je zaljuljao tlo pod viskim potpeticama. Sramežljivo me je dotakao za lakat, kada sam ravnotežu povratila, pustio me je da ukočeno nabadam niz strminu uglancanog kamena viskom potpeticama. Bojao se uhvatit me ispod ruke. Svaki naš susret je završavao tako da sam doma nagrađivala se svima zabranjenim slasticama iz hladnjaka, inače, nedopustivim za konzumaciju u ponoć.
Morala sam unijeti jednak iznos slastica koliko sam konzumirala realnosti.

Nekoliko dana nakon trežnjenja, opet bi se nakačila na dopisivanje, ovisna o mrvicama života koju sam udisala kroz respiratorne aparate interneta.

Na godišnjicu smrti oca moga djeteta, nazvao me jedan njegov prijatelj, organiziran je bio performans u gradu. Kao da je isčitao moju vibru, moje duhovno stanje, pitao je hoćeš doći, dovesti dijete. Ja sam se vukla u potpunoj boli, za kim i čim, samo nebo zna. Taj dan respiratorni sustav nije radio. Ono malo života, odnosno interpretacije života, nestalo je, presušilo, ja sam bila na potpunoj rezervi.
Ali i dalje sam odbila gledati istini u oči.